Patuljak u kućici od medenjaka

Prve nedjelje došašća Majken i tata napravili su kućicu od medenjaka. Imala je četiri zida, krov prekriven snijegom od šećera u prahu i vrata koja je tata izrezao malo ukrivo. Majken je na vrata stavila crveni žele bombon umjesto kvake, a na dimnjak badem. Zatim su kućicu stavili na kuhinjski prozor, između svijeća za došašće i starog božićnog patuljka s bradom od vate.

Sljedećeg jutra nešto nije bilo kako treba.

Vrata su bila malo odškrinuta, iako su prije bila zatvorena.

– Sigurno si ih ti dirala – rekao je tata.

– Nisam, stvarno nisam – rekla je Majken.

Uzela je svoj blok za crtanje i nacrtala vrata i kućicu, baš kao prava detektivka.

Idućeg jutra žele bombon bio je na dimnjaku, a badem na vratima. Jutro nakon toga niz snijeg od šećera na krovu vodio je uzak trag, kao da se netko sanjkao.

A na dan svete Lucije, kada djeca u bijeloj odjeći pjevaju božićne pjesme, Majken je sišla u spavaćici sa svjetlucavim ukrasom u kosi. Tada ih je ugledala.

Sićušne, sićušne otiske stopala u snijegu na krovu. Nisu to bile šape, nego čizmice s petom, ne veće od zrna riže.

– Netko živi u našoj kućici od medenjaka – šapnula je.

Nije to rekla tati, ne još. Prava detektivka ne govori ništa dok nije sigurna. Umjesto toga, sjetila se što je baka govorila: za Božić treba ostaviti zdjelicu kaše patuljku koji čuva kuću, inače bi se mogao naljutiti i početi raditi nepodopštine.

Vrata, žele bombon, trag sanjki. Sve su to bile nepodopštine. U kućici od medenjaka sigurno živi patuljak, samo sasvim malen. A tako malenom patuljku ne treba velika zdjela, pomislila je Majken.

Zato je večer uoči Badnjaka uzela naprstak iz bakine kutije za šivanje. Napunila ga je rižinom kašom koja je ostala od večere, na vrh stavila grožđicu i ostavila ga pred nakrivljenim vratima.

– Izvoli – šapnula je. – I sretan Božić.

Te noći Majken nije mogla spavati. Kuća je puckala i škripala, a vani je snijeg padao tako tiho da ga je gotovo mogla čuti. Napokon je uzela baterijsku svjetiljku i odšuljala se niz stube, pokraj bora koji je mirisao na šumu, sve do mračne kuhinje.

Nije upalila svjetlo. Samo je sjela na pod i čekala.

Isprva se ništa nije dogodilo. Onda se začulo tiho šuškanje. Nakrivljena vrata su se otvorila i iz njih je izašao božićni patuljak. Nije bio viši od Majkenina malog prsta. Bijela brada sezala mu je sve do pojasa, a crvena kapa bila je tako duga da je njezina kićanka gotovo vukla po snijegu. U naručju je nosio nešto zeleno.

Patuljak je to spustio na snijeg pokraj kućice. Bila je to iglica s bora u dnevnoj sobi. Uspravio ju je i učvrstio s malo šećera u prahu. Na sam vrh stavio je jedno svjetlucavo zrnce šećera.

Patuljak je napravio vlastiti božićni bor.

Majken je zadržala dah. Patuljak se okrenuo i pogledao je ravno u oči. Nije se šmugnuo u kućicu. Samo ju je gledao, a brada mu je malo podrhtavala, kao da se ispod nje smiješi.

– Sretan Božić – šapnula je Majken.

Patuljak je sjeo kraj naprstka i pojeo kašu. Pojeo je sve, a grožđicu je ostavio za kraj. Zatim je podigao kapu u znak pozdrava, ušao kroz vrata i zatvorio ih za sobom.

Na Badnje jutro naprstak je bio prazan i sjajan, kao da ga je netko sasvim očistio. Pokraj njega stajao je mali bor od jedne jedine iglice. Majken je znala da je za nju.

Cijelo božićno vrijeme kućica od medenjaka ostala je na prozoru i nitko je nije smio jesti. Ali na dan svetog Knuta, kad ljudi plešu oko bora i opraštaju se od Božića, tata ju je htio baciti. Majken je rekla da ne može.

– Netko tamo živi – rekla je. – A vani je zima.

Tata ju je pogledao. Zatim je pogledao mali bor od jedne jedine iglice.

– Spremište – rekao je. – Tamo je suho. A patuljci su oduvijek voljeli živjeti u spremištima.

Tako se kućica od medenjaka preselila na policu u spremištu, gdje je bilo suho i mirno. Majken je svake subote ponovno punila naprstak. U svom bloku nacrtala je i patuljka, s crvenom kapom.

A ako neke siječanjske večeri prođeš na prstima pokraj spremišta i pogledaš jako, jako pažljivo, možda ćeš ugledati maleno svjetlo u prozorčiću od medenjaka.