Neka dijete osmisli priču: kako zajedno stvarati priče

Kad dijete smišlja vlastite priče, vježba vještine koje će mu poslije pomoći pri čitanju i pisanju: povezivanje događaja, objašnjavanje zašto je nešto važno i biranje riječi. Ne trebate ništa pripremati, samo slušati i zapisivati. Evo kako početi već oko treće godine, što kažu istraživanja i kako priča na kraju može postati prava knjiga.

Zašto vrijedi odvojiti petnaest minuta

U jednom američkom istraživanju znanstvenici su pratili 32 djece od pete do osme godine. Petogodišnjaci koji su u svojim pričama objasnili zašto je nešto važno, a ne samo što se dogodilo, s osam su godina bolje razumjeli pročitano. Oni koji su najbolje razumjeli kako je priča povezana tri su godine poslije i sami pisali bolje priče (Griffin i sur., 2004.).

Pregled 40 istraživanja pokazao je da vježbanje pripovijedanja pomaže djeci. Najuspješniji pristupi imali su nešto zajedničko: razgovor o tome kako je priča građena, slike i riječi kao pomoć pri prisjećanju te mnogo prilika da dijete samo pripovijeda (Pico i sur., 2021.).

Pripovijedanje nije važno samo u školi. Cijeni se i u ranom odgoju: primjerice, švedski kurikulum za predškolski odgoj potiče djecu da se igraju riječima, pričaju, izražavaju misli i stvaraju na različite načine. Kod kuće ne trebate plan. Dovoljno je da netko pita, sluša i zapisuje.

Što djeca mogu u različitim dobima

Logopedi često opisuju razvoj pripovijedanja kroz nekoliko faza. Oko druge i treće godine dijete nabraja događaje koji slijede jedan za drugim. Između treće i četvrte događaji su povezani, ali možda još nemaju pravu radnju. Između četvrte i pete postaju uređeniji, a otprilike od pete do sedme godine u priči se pojavljuju problem i rješenje (NHS, prema Applebeeju).

Te su faze smjernica, a ne raspored kojeg se svako dijete mora držati. Važno je prilagoditi se djetetu: trogodišnjaku će možda trebati pitanja koja pokreću priču dalje, a sedmogodišnjaku pomoć da osmisli početak, sredinu i kraj.

Od 3 do 4 godine: ispričajte što se dogodilo

Počnite od onoga što dijete poznaje. Zamolite ga da vam ispriča kako mu je bilo u vrtiću, da prepriča priču koju ste zajedno čitali ili opiše crtež koji je upravo nacrtalo. Umjesto da pitate što mu je bilo najzabavnije, pokušajte s pitanjem a što se onda dogodilo? Prije sljedećeg pitanja ponovite djetetove riječi.

Isto možete raditi i dok čitate. Zastanite i pustite dijete da ispriča što se događa na slici, a zatim zamijenite uloge: neka ono priča, a vi postavljajte pitanja. To se zove dijaloško čitanje, a pokazalo se da djeci pomaže razviti bogatiji jezik (What Works Clearinghouse).

Istraživači sa Sveučilišta u Göteborgu snimali su djecu od tri do pet godina dok prepričavaju priče. Djeca su svoje pripovijedanje prilagođavala slušateljima, zadržavala strukturu priče te se služila glasovima i gestama. Ta se sposobnost, dakle, javlja rano, ali djetetu trebaju prostor za pripovijedanje i odrasla osoba koja ga shvaća ozbiljno (Sveučilište u Göteborgu).

Od 5 do 6 godina: dijete priča, vi zapisujete

Oko pete godine mnoga djeca mogu izmisliti cijelu priču, ali je još ne mogu sama zapisati. Tu uskačete vi. Učiteljica i spisateljica Vivian Paley pozivala je djecu da joj diktiraju priče, riječ po riječ, dok ih je ona zapisivala. Istog bi ih dana djeca odglumila na pozornici označenoj ljepljivom trakom na podu, a svako dijete koje je ispričalo priču odabralo bi svoju ulogu. Metoda je opisana i u materijalima za predškolski odgoj švedske obrazovne agencije.

Nekoliko sitnica čini veliku razliku. Zapišite točno ono što dijete kaže, bez ispravljanja. Pročitajte mu svaku rečenicu prije nego što nastavi. Pitajte ako nešto nije jasno, primjerice tko govori, ali nemojte predlagati što bi se trebalo dogoditi. Na kraju pročitajte cijelu priču naglas, možda i nekom drugom.

Ako kod kuće govorite više jezika, zapišite priču na jeziku na kojem je dijete pripovijeda. To je njegova priča i najlakše će je ispričati na jeziku kojim se najugodnije služi.

Od 7 do 9 godina: početak, tijek radnje i završetak

U prvim razredima škole djeca uče kako oblikovati priču s početkom, tijekom radnje i završetkom te kako opisati lik. Stvaraju i tekstove u kojima se povezuju riječi i slike. Te su vještine dio školskih programa u mnogim zemljama, pa tako i u švedskom programu nastave švedskog jezika za osnovnu školu.

Kod kuće to možete pretvoriti u igru. Najprije nacrtajte junaka i odlučite kako se zove, u čemu je dobar i čega se boji. Taj strah može postati problem u priči. Neka ga junak pokuša riješiti tri puta: dva puta ne uspije, a treći put uspije. To je stari pripovjedački trik koji priči daje sredinu. Naš predložak za priču prati upravo takav redoslijed.

Pomagala za početak priče

Prva je rečenica često najteža. Kockice s riječima ili slikama daju vam početak koji nitko ne mora smišljati: tko, gdje i što se događa. Naše kockice za priče možete ispisati i izrezati ili ih bacati izravno na stranici.

Mnoga djeca lakše pripovijedaju ako najprije crtaju. Crtež im daje nešto na što mogu pokazati, a junak dobiva izgled prije nego što dobije priču. Ako dijete želi pomoć pri crtanju, na stranici može pronaći jednostavne likove za crtanje korak po korak.

Kamenčići za priče, mali kamenčići na kojima je nacrtana po jedna slika, djeluju na sličan način: dijete uzima jedan po jedan i nastavlja priču. Ta pomagala nisu zasebno istražena, ali nude ono što se u pregledima istraživanja pokazalo korisnim: slike koje pomažu pri prisjećanju i jasan redoslijed.

Kako bi to moglo zvučati

Evo kako bi priča mogla početi kad petogodišnjak i odrasla osoba bace kockice za priče: robot na Mjesecu pronalazi tajnu kartu.

– Kako se robot zove?

– Blinka. Ona trepće kad razmišlja.

– A što je na karti?

– Križić. Pokraj kratera.

– Što misliš, što je ondje?

– Sladoled koji se nikad ne otopi, jer je na Mjesecu tako hladno.

– Što se dogodi kad Blinka ode tamo?

Odrasla osoba nije ništa izmislila. Postavljala je pitanja, ponavljala djetetove riječi i zapisivala ih. Priča pripada djetetu, a već ima junakinju, mjesto radnje, cilj i mogućnost da nešto pođe po zlu.

Kad je priča gotova

Pročitajte je naglas iste večeri, pa ponovno sljedeći dan. Djeca koja su izmislila priču često je žele čuti više puta, a svaki put dodaju nove detalje. Odglumite je, ispričajte baki preko telefona ili stavite crtež na hladnjak.

Ako je želite sačuvati, možete je pretvoriti u knjigu. Istraživanja o personaliziranim dječjim knjigama pokazuju da djeca bolje uče nove riječi u dijelovima knjige koji govore o njima samima te da više razgovaraju o takvim knjigama (Kucirkova i sur., 2014.). Ista istraživačica podsjeća da knjiga o djetetu treba otvoriti prostor za nove ideje, a ne samo odražavati ono što dijete već zna (The Psychologist, 2015.). Priča koju je dijete samo izmislilo može oboje: njegova je, a vodi ga nekamo gdje još nikad nije bilo.

Ako biste večeras radije pročitali gotovu priču, na našoj stranici pronaći ćete priče za djecu za čitanje naglas. Možete pročitati i više o tome zašto je čitanje naglas važno.

Želite li vidjeti gotovu knjigu prije nego što se odlučite? Prelistajte naše primjere knjiga.